“MAJKO, ZNAM DA ME NE MOŽEŠ ČUTI, ALI MORAM S TOBOM RAZGOVARATI.”
“Moram s nekim razgovarati. S bilo kim. O stvarima koje ne bih nikad izgovorio da si živa. O stvarima za koje ne bih želio da znaš jer bi te povrijedile. Ovako ću ih ja izgovoriti, a ti ih nećeš čuti. Ovako će mi biti mnogo lakše da ti se izjadam . . . ”
“Mama, nisam sretan. Ništa nije dobro otkako si otišla. Tražim se i gubim u svijetu koji ne razumijem. Toliko toga prezirem, a tako je malo stvari zbog kojih vrijedi živjeti. I podnositi patnju. Tako malo.”
“Ti si bila jedna od njih. Ti si bila jedan od razloga zbog kojih se isplatilo boriti. Kao što sam i ja bio jedan od razloga zbog kojeg si ti voljela živjeti. Znam to, majko. Dobro znam. Premda si me ponekad znala izluđivati svojom pretjeranom brižnošću. Svojom prevelikom pažnjom. Moraš razumjeti – nisam više bio dijete. A ti si i dalje brinula za mene.”
“Nekako mi sve to sada nedostaje. Fali mi nešto što bi me držalo. Što bi me usmjeravalo. Trebam nekoga tko bi mi dao razlog zbog kojeg bih se potrudio.”
“Najviše mi nedostaju naši razgovori. Naši planovi. Ničega više nema. Sve je postalo besmisleno. Isprazno. Sve je postalo naporno.”
“Hladno je. Pada snijeg. Ali ti to ne osjećaš. Za tebe je vrijeme stalo. Čeka neki bolji trenutak.”
“Ne bih ti to trebao reći, no mislim da ću prestati ići u školu. Otac bi me ubio da zna. Stoga mu, naravno, neću reći. Barem za sada ne. Tebe bi ubilo da me čuješ tako govoriti. Ali ja ti to moram reći, mama. Moram nekome reći. Moram se nekome povjeriti.”
“Ne vidim više smisla u tome da idem u školu. A i ne da mi se, da budem iskren. Posvetit ću se skejtanju i pokušati neko vrijeme živjeti od njega. Uskoro će biti natjecanje – moj prvi contest, mama! Lenny se već ponudio da me sponzorira. Dat će mi besplatno tenisice i daske koliko zatrebam. Samo moram svakodnevno visjeti po gradu i skejtati, to je moja obveza prema njemu. Cool, ne? Druge skejterske tvrtke još mi se nisu javile, no njihov odgovor očekujem svaki dan. Njihovo sponzorstvo puno bi mi značilo. Ne samo u financijskom pogledu, nego i kao moralno ohrabrenje. Jako je važno za skejtera s ambicijom da jednoga dana postane pro da ima nekoga s imenom iza sebe. Nekoga tko vjeruje u tebe.”
“To mi stvarno puno, puno znači, mama. Skejtanje je moj život. Nemoj se zbog toga ljutiti. Ja mislim na svoju budućnost i zato sam se baš i odlučio za taj korak. Mislim da sam dovoljno dobar da nešto postignem. Mislim da sam dovoljno jak da osvojim taj contest. Mogao bih nešto zaraditi, mama. Mogao sam već zaraditi da nisam toliko oklijevao i bio neodlučan i glup! Svi mi govore da sam lud što se ne natječem. Nisam ih ozbiljno shvaćao, nisam im vjerovao i tu sam pogriješio. Ne smijem opet ponoviti istu grešku. Ovaj put ću u najmanju ruku pokušati. Imam dobar feeling da nas neću razočarati, mama. Na kraju, to zbog tebe djelomice i činim. Za tebe i naš zajednički san. Koji nikada neće postati stvarnost jer tebe više nema. Ali ja nisam odustao od njega. Samo što ću ga sada morati sam živjeti.”
“Rebecca i tata su i dalje nezainteresirani da ga podijele sa mnom. Nemaju naš pustolovni duh. Oni su zadovoljni onim što imaju. Ništa ih ne tjera da idu naprijed, da idu dalje i posjete mjesta koja još nisu vidjeli. Ništa ih ne može pokrenuti. Možda zato što nisu dobro slušali? Ili jesu slušali, ali nisu čuli ono što si nam pripovijedala? Bila si odlična pripovjedačica, majko. A ja sam bio tvoj najbolji učenik. Zahvaljujući tebi naučio sam voljeti mjesta koja nisam poznavao niti sam ih vidio vlastitim očima. Zahvaljujući tebi zaželio sam putovati. A to ću jednoga dana i učiniti, obećavam ti. I to vrlo brzo. Zahvaljujući mojem prvom contestu.”
“Želim slijediti tvoje stope, majko, i otići odavde. Pa makar korak po korak – od contesta do contesta – ako nema druge. Od Sattela pa tko zna dokle. Jednostavno želim putovati. Ovo mi je jedinstvena prilika da vidim Stari kontinent. Znam da neću odmah vidjeti sva ona mjesta na kojima si ti bila, ali Pariz će mi tada biti znatno bliži. A već idući put razgledat ću srednjovjekovne dvorce i okupati se u kristalno-plavim vodama Republike Hrvatske. Napokon, čovjek ne može očekivati da će sve vidjeti u svojem prvom prekomorskom putovanju. Rim nije izgrađen za jedan dan.”
“To je moj cilj i ne mislim ga se odreći. Već sam profućkao previše vremena. Kad mi barem ne bi bilo toliko teško ostaviti svoje frendove! Oni su mi sada poput obitelji. Ja pripadam njima. Ne brini, mama, nisam zaboravio na svoje obećanje! Pazim na svoju sestru. Samo što mi se ona čini puno jačom od mene.”
“Bolje je za nju da je tako jaka. Za sada je dobro. Izdržljiva je, nesalomljiva i tvrdoglava kao i uvijek. U Denveru je kod tvojih. Uživa u praznicima. Volio bih kad bih to mogao reći i za sebe. No ovo glupo ljeto totalno me izluđuje.”
Isključen je iz svijeta, sam sa svojom tugom, mislima i snovima. Okružen bjelinom snijega. Tišinom lijepih grobova i uspomenama koje ga nisu mogle ugrijati.
Stajao je sam na kraju svijeta, na grobu svoje majke. Prizivajući dane koji nikada neće doći, utjehu koja više nije stanovala na istoj adresi. Želeći da se opet vrate:
Dani radosti,
Njegova majka,
Sreća prošlosti (davno je to bilo; još je bio sasvim malen dječak kad je zadnji put bio stvarno sretan),
Djevojka koju je ostavio jer drukčije nije mogao. A preklinjala ga je da to ne čini. Molila je za još jednu priliku, da joj dopusti da pokuša za njih oboje. Nije joj dao tu priliku, kao što je ni drugi njemu nisu dali.
Ni najmanju usranu priliku.
Za dodatni ulomak iz romana Okrutno ljeto posjetite službenu web-stranicu Bernarda Jana.
