More je bilo mirno, neuobičajeno mirno. Čak su se i dubinske struje naoko umrtvile, ukliještene u nepomičnosti jutra što je svitalo. Rastuće bljedilo dana razbijalo je sve bljeđe plavetnilo noći, potaknuto slabašnim zrakama zubatog sunca što su se nastojale probiti kroz prozračni plašt od magle, satkan od najsitnijih kapljica isparenih iz utrobe mora i na hladnome zraku pretvorenih u pravilne kristaliće leda.
Magla se sporo kretala površinom mora mileći, klizeći, vukući se poput umornoga putnika i šireći se prema kopnu. Na mjestima bi se prorijedila, drugdje pak zgusnula otkrivajući na trenutak zasljepljujuću bjelinu kojom je bilo prekriveno gotovo cijelo kopno.
Kada bi se oko malo jače napregnulo i uhvatilo trenutak prorijeđenosti magle, onu iznenada nastalu pukotinu što je u trenu otkrila prizor u beskraju, moglo bi ustanoviti da to, zapravo, i nije kopno. Goleme sante leda, spojene i razdvojene ledenom korom ispod koje se plavjelo more, bile su obavijene maglom što je svakog trenutka sve više nestajala, i stvarale varavu sliku nekakvog kontinenta. Ovaj je, doduše, postojao, točnije – njegova obala, koja se polako počela nazirati u daljini. Površnog bi promatrača lako mogla zavesti i ta varka prirode. Ledenu planinu, okruženu oblacima sićušnih kristalića, činjahu mnogobrojne sante, nabijena jedna do druge i odvojene tek plićacima okovanoga mora. Male, srednje i velike, neprimjetno su plovile nošene slabim dubinskim strujama.
Da nije bilo njihovih povremenih sudara, škripe i loma leda, što su razbudili uspavani zrak, ovdje bi se doista sve činilo beživotno i pusto. Čak su se i raštrkane skupine tuljana, koji su lijeno drijemali na bijelim posteljama, doimale mrtvo i nestvarno. Svojim tamnim i mašću natopljenim tijelima odudarali su od ovoga sklada, doimajući se poput neželjenih uljeza. Tek poneki od njih bi se pomaknuo, uglavnom ženka, naglim i bolnim trzajima ispuštajući krik nalik zavijanju i boreći se da svijet te ledene i okrutne ljepote obogati još jednim životom.
Izdvojivši se iz skupine, ležala je na boku tražeći što prikladniji i bezbolniji položaj i zanemarujući trudove koji bijahu sve jači i učestaliji. A s njima i bol. Osjećala je kako je mladunče nemirno, kako se bori i napreže da izađe i ugleda posve nov svijet, tako lijep i veličanstven, a istodobno opasan, i htjela mu je pomoći. Svoje disanje uskladila je s njegovim nastojanjima da probije nježnu opnu koja ga je dijelila od života. Otkucaje svojega srca uskladila je s njegovima, no ništa nije pomagalo.
Znala je da će porođaj biti težak. Mladunče je brzalo i silom htjelo van iako mu još nije bilo vrijeme, ali se nadala da će se i unatoč tome njih dvoje nekako snaći i uspjeti.
Nije mogla zatomiti krik pun boli kada se mladunče u nekoliko uzastopnih navrata snažno trznulo. Bio je toliko glasan da je zaglušio slabašna režanja ostalih majki koje će kroz nekoliko dana također započeti tu bitku za život, spremnijih i odmornijih nego što je bila ona, tek pristigla i još uvijek iscrpljena od dugoga puta sa sjevera. Put je to na koji će za nekoliko mjeseci opet krenuti, ali ovoga puta sa svojim mladuncima. Natrag, kući, u svoj dom, sazdan od vječita snijega i leda. Naravno, ako porođaj dobro prođe i sve se sretno završi.
Kako je vrijeme odmicalo, njezina su strahovanja bivala opravdanija. I posljednja zapreka koja je dijelila njezino mladunče od vanjskoga svijeta, bila je uklonjena, a led na kojemu je ležala crvenio se od krvi što se na niskoj temperaturi polako smrzavala. No mladunče još nije izlazilo. Primirilo se, iscrpljeno i malaksalo od borbe, skupljajući snagu za sljedeći pokušaj.
Pitala se hoće li biti mužjak ili ženka. Ako bude mužjak, hoće li biti nalik na oca koji se upravo bio probudio i, ponosno se isprsivši, stao njušiti zrak? Bude li ženka, hoće li se i ona, poput svoje majke, ovako mučiti da jednoga dana donese na svijet svoje mlado? Da ga s toliko brige i ljubavi mjesecima njeguje u svojoj utrobi kako bi jednoga dana . . .
Nova bol razlila se njezinim tijelom i prekinula joj tijek misli. Mladunče se opet guralo van, ali sada snažnije i odlučnije nego prije, a ona je opet uskladila sve svoje tjelesne funkcije s njegovim nastojanjima da se oslobodi. Napori su im postali zajednički. Voljela bi znati je li im i bol bila zajednička, ili samo ona toliko pati. Ali to sada nije bilo bitno. Preuzet će ona svu bol na sebe ako treba, samo da joj bude živo . . .
Krici su se redali i budili ostale tuljane unoseći u njih nemir, napose u ženke koje će za koji dan također postati majkama. Plaho su dizale šiljaste njuškice prema mjestu odakle su dopirali krikovi, sve dok nije i posljednji zamro, a onda su ih nečujno, jedna za drugom, spuštale, izvalivši se na ledu što se kristalio na suncu. Sve se primirilo, uspavano tišinom što je iznova zavladala.
Za dodatne ulomke iz kratkog romana Potraži me ispod duge posjetite službenu web-stranicu Bernarda Jana.
